Piše: Čedomir Antić
Juče se navršilo stotinu godina od početka Topličkog ustanka koji je srpski narod dva najjužnija sreza predkumanovske Srbije podigao protiv bugarskih osvajača. Za narod Srbije i Crne Gore ovaj kratkovjeki i strašni istorijski događaj ostaće jedan od najznačajnijih u istoriji. Budući da je oblast Toplice, Nemanjina zemlja (nad tim župama je rodonačelnik naše najslavnije dinastije vladao kao mladić), stara srpska oblast, u vrijeme osmanskog jarma opustjela pa naseljena divljim plemenima iz Ljume i Mata, kneževska vlada je po oslobođenju na tu nemirnu granicu pozvala narod iz Srbije i Crne Gore. Tu su se Srbi sa svih strana našli na međi Maćedonije u iščekivanju da bude obnovljena cjelokupna država iz davnina. Srbi iz Srbije, Stare Hercegovine, Brda, Crne Gore naselili su se i pomiješali da bi postali središte jedne obnovljene evropske države, koja se u ono vrijeme dizala iz pepela.
Kada su posle ponižavajućih godinu dana i tri poraza, 1.250.000 njemačkih, austrougarskih i bugarskih vojnika nekako uspjeli da potisnu srpsku vojsku ka albanskim i crnogorskim planinama, Srbija je podjarmljena i rasparčana. Veći dio države - od Bitolja do Smedereva - pripao je Bugarskoj, čiji je narod vodio njemački car iz loze Koburga. Stotinu hiljada srpskih vojnika palo je u ropstvo, petina stanovništva već je bila ubijena ili umrla od epidemija i gladi. Beograd je izgubio 90 odsto stanovništva i u njemu je živjelo manje Srba nego u vrijeme turskih silnika dahija.
Kada su srpska i francuska vojska 1916, posle sjajnih pobjeda, uspjele da oslobode drugi po veličini srpski grad Bitolj, u narodu se rodila sjajna i velika nada da će zemlja uskoro biti oslobođena. U zemlji čiji su stanovnici strijeljani u hiljadama, gdje je glad prema zvaničnim podacima tokom 1917. odnijela čak 8.000 života, dva sreza – Toplički i Jablanički – podigla su se na ustanak. Uprkos volji četničkih komandanata, narod se podigao na oružje odbijajući bugarizaciju, mobilizaciju u carsku vojsku i druga nasilja, u nadi da će od Soluna uskoro doći srpske armije. Pod komandom poručnika Koste Milovanovića Pećanca, Koste Vojnovića, Milinka Vlahovića, Radosava Bulatovića, Toška Vlahovića, Jovana Radovića... srpski narod ovih siromašnih srezova suprotstavio se Bugarskoj i Austrougarskoj. Četrdeset hiljada stanovnika ovih krajeva, čiji su najsnažniji stanovnici u najboljim godinana već bili poginuli, ratovali na Solunskom frontu ili čamili u ropstvu, suprotstavilo se državama koje su zajedno imale šezdeset miliona stanovnika. Tokom mjesec dana, koliko je ustanak potrajao slabo naoružani ustanici uspjeli su da oslobode svoje srezove i da uđu u gradiće Prokuplje, Kuršimliju i Lebane. Bugarska i austrougarska vojska morale su zajedno da pođu na ustanike. Na jedva nešto više od jednog stanovnika – računajući i djecu i žene – nastupao je jedan vojnik često povučen sa velikih frontova. Oko 6.000 ustanika branilo se hrabro dok svaki drugi nije poginuo. U masakru koji je uslijedio poginulo je 20.000 osoba, uglavnom žena i djece. Na posleratnim spiskovima ratnih zločina u Evropi oko 40 odsto bilo je pripisano bugarskim oficirima i komitskim vojvodama. Niti jedan od njih nije odgovarao za ratne zločine. Stanovništvo čitavih krajeva, pa i onih koji nisu ustali na oružje, zatočeno je u logorima širom Bugarske. Među njima i moj pradjeda Radisav, koji je imao šesnaest godina.
Srpske vojvode predvođene Kostom Pećancem i Kostom Vojnovićem nastavile su borbu. Vojnović je herojski poginuo opkoljen od bugarske vojske. Pećanac je prešao u Bugarsku i zauzeo Bosiljgrad kako bi pokazao da je Srbija i dalje u ustanku.
Britanski diplomata zabilježio je da su na dalekom Krfu, dok su slušali izvještaj o Topličkom ustanku, poslanici plakali na sjednici Narodne skupštine Kraljevine Srbije.
Kada su saveznici, sa srpskim armijama u prvim redovima, porazili vojske Centralnih sila, napredujući od Bitolja do Arada, Baje, Osijeka, Kotora, Splita, Rijeke... Čitave oblasti južne Srbije, Kosova, Metohije i Crne Gore oslobodili su srpski četnici. Kosti Pećancu austrougarska vojska predala je ključeve najslavnijeg srpskog manastira – Visokih Dečana.
Toplički ustanak ostaće upamćen kao jedna od najvećih tragedija u istoriji srpskog naroda i Južnih Slovena. Istorija će ga zapisati i kao veliko pregnuće običnog naroda koji se nije mirio sa ropstvom i nasiljem. Za razliku od nekih drugih stradanja susjednih naroda, srpski narod sjećajući se Toplice ne mrzi Bugare. Ovaj najveći ustanak Prvog svjetskog rata, ostaće dio stoljetne epopeje koja je dovela do trijumfa slobode i demokratije na Balkanu. Imena i sudbine ustanika i njihovih vođa pokazuju i dvije činjenice. Srpski narod živi u raznim državama, ali je jedan i nedjeljiv. Tako je bilo i tako će biti. Kada Srbi podignu ustanak to je neporeciva činjenica, nema potrebe da se oko toga jeste li ili nije spore pravni eksperti i neki tamo tužioci.
Srpski ustanci se na kraju, treba i to reći, uvijek završe pobjedom.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)